Spomendan bl. Ivana Merza: pogled u zbirke Biskupijske knjižnice Varaždin
VARAŽDIN, 10. 5. 2020.
Nekoliko dana pred svoju smrt, pripremajući se za operaciju zbog bolesti koja se naglo pogoršavala, Ivan Merz napisao je ove misli i sastavio, u obliku testamenta, svoj nadgrobni natpis. Danas, na dan njegove smrti 1928. godine, 10. svibnja slavimo njegov spomendan i prisjećamo se njegovo lika i djela.
Ivan Merz rođen je 16. prosinca 1896 godine u Banjoj Luci, kao jedino dijete Terezije Merz (r. Mersch) i Mavra Merza. Otac Mavro bio je katolik po tradiciji dok je majka Terezija bila židovskog podrijetla. Pučku školu i realku završio je u rodnom gradu. Nakon mature u jesen 1914. godine odlazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto kako bi ispunio želju roditelja da postane časnik. No tamo je izdržao samo 3 mjeseca. Na studij prava odlazi 1915. godine u Beč, ali usput pohađa i predavanja iz književnosti. Već u ljeto iste godine dobiva poziv u vojsku. U veljači 1916. godine polazi Ivan u vojsku te je nakon časničkog tečaja poslan na talijansku bojišnicu gdje ostaje do konca rata. Po završetku rata vraća se u Beč na studij i studira ono što je odavno želio: književnost, romanistiku i germanistiku. Dobivši stipendiju 1920. godine odlazi u Pariz gdje kroz dvije godine nastavlja studij književnosti na Sorbonni i Katoličkom institutu.
Nakon završenog studija vraća se 1922. godine u domovinu te dobiva posao kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1923. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranivši disertaciju pod nazivom Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas.
Umro je u Zagrebu 10. svibnja 1928. godine. Papa Ivan Pavao II. na svečanoj je misi na Petrićevcu u Banjoj Luci, 22. lipnja, proglasio blaženim slugu Božjega Ivana Merza.
O njegovu životu i razmišljanjima pregršt informacija do danas je sačuvano zahvaljujući njegovu dnevniku, koji obuhvaća 20 svezaka. Zanimljivo je kako je dnevnik počeo pisati na poticaj svoga profesora dr. Ljubomira Marakovića u osmom razredu realke u Banjoj Luci. Podsjetimo, Ljubomir Maraković bio je vrlo utjecajan književni i kazališni kritičar te jedan od prvih filmskih kritičara u razdoblju između dva rata. Zagovarao je književnost kršćanskog katoličkog nadahnuća i isticao vrijednost katoličkih pisaca, a bio je i jedan od osnivača Hrvatskog katoličkog pokreta. Njegova osobna biblioteka čuva se u Biskupijskoj knjžnici Varaždin.
Veza između učenika Ivana Merza i učitelja Ljubomira Marakovića postala je snažna, prijateljska i dugotrajna. Maraković je prepoznao u Merzu plemenitu ćud i umjetničku nadarenost te se mnogo s njime družio, razgovarao, davao mu knjige iz svjetske i domaće književnosti. U Hrvatskoj Prosvjeti 1938. godine Maraković je govoreći o Merzu objavio: „Kod Ivana sve do pred kraj realke nije bio uopće probuđen smisao za vjeru i vjerski život. Bio je jedini đak za čitavog mog rada u Banjoj Luci, kojega sam u 5. razredu morao kod inspekcije u crkvi opomenuti na dolično vladanje jer je poslije Pretvorbe držao ruke na leđima.“ No Marakovićev dosljedan život po vjeri i prijateljska otvorenost interesima i problemima svojih učenika na Merza su snažno djelovali te je u 27. godini za njega zapisao: „Katolik-svjetovnjak spasio me za vječnost.“ Merz na više mjesta vrlo lijepo piše o svome profesoru kojega zove jednostvano Ljuba ili Ljubo: „Prekjučer sam dobio Ljubino pismo. Izvanredno me veselilo. Kad sam ga čitao, kao da sam ga pred sobom vidio, njega mila, uvijek oduševljena.Takvi nam ljudi nedostaju, jer oni vjeruju u boljitak, oni u svemu (lijepom) uživaju, za sve se (dobro) oduševljavaju. On nije hladni i učeni analizator, neo čovjek pun Boga, bar teži da bude takav.“ (iz Dnevnika, Beč, 18. lipnja 1915.)
Biskupijska knjižnica Varaždin posjeduje građu koja može poslužiti za bolje upoznavanje lika i djela Ivana Merza (više u našem katalogu), ali posebice je ponosna na relikvije Ivana Merza koje čuva u Zbirci Ljubomira Marakovića. Točnije radi se o dvjema knjigama s potpisom Ivana Merza. Prva knjiga izdana je 1919. godine u Parizu. Knjiga nosi naslov Chez les Yougoslaves il ya trente-deux ans (u prijevodu S Jugoslavenima prije 32 godine), a autor je grof Begouen, tj. Napoléon-Henri Begouën, koji je krajem 19. st., točnije 1887. - 1888. putovao našim prostorima, družio se s biskupom Strossmayerom te se zainteresirao za južnoslovensko pitanje zagovarajući nacionalne težnje Hrvata unutar Austro-Ugarske monarhije. Na preliminarnim stranicama ove knjige nalazi se potpis današnjeg blaženika Ivana Merza. Za pretpostaviti je kako je Merz tu knjižicu kupio u Parizu dok je ondje studirao od 1920. do 1922. god, a onda je poklonio (ili možda posudio) svome prijatelju Marakoviću te je takvom ostala sačuvana u Marakovićevoj osobnoj biblioteci.
Druga knjiga nosi naslov Ti i ona: namijenjeno zrelijoj muškoj omladini. Knjigu je priredio Ivan Merz, a izdana je u Zagrebu 1926. godine. Riječ je o knjizi u kojoj se Merz bavi proučavanjem suvremenih moralnih problema s ciljem da kod mladića stvori ispravno shvaćanje predbračnog života i samog kršćanskog života u braku. Na glavnoj naslovnoj strani vidljiva je sačuvana posveta Ljubomiru Marakoviću: „Ljubi Marakoviću u znak zahvalnosti i ljubavi. Hans (18. X. '26.)"
Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno,
Potpuno vječno posredovanje Presvetog Srca Isusova.
I(van) M(erz) blažen u pokoji i miru.
Moja će duša postići cilj radi kojega je stvorena.
U Kristu Bogu.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno,
Potpuno vječno posredovanje Presvetog Srca Isusova.
I(van) M(erz) blažen u pokoji i miru.
Moja će duša postići cilj radi kojega je stvorena.
U Kristu Bogu.
Nekoliko dana pred svoju smrt, pripremajući se za operaciju zbog bolesti koja se naglo pogoršavala, Ivan Merz napisao je ove misli i sastavio, u obliku testamenta, svoj nadgrobni natpis. Danas, na dan njegove smrti 1928. godine, 10. svibnja slavimo njegov spomendan i prisjećamo se njegovo lika i djela.
Ivan Merz rođen je 16. prosinca 1896 godine u Banjoj Luci, kao jedino dijete Terezije Merz (r. Mersch) i Mavra Merza. Otac Mavro bio je katolik po tradiciji dok je majka Terezija bila židovskog podrijetla. Pučku školu i realku završio je u rodnom gradu. Nakon mature u jesen 1914. godine odlazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto kako bi ispunio želju roditelja da postane časnik. No tamo je izdržao samo 3 mjeseca. Na studij prava odlazi 1915. godine u Beč, ali usput pohađa i predavanja iz književnosti. Već u ljeto iste godine dobiva poziv u vojsku. U veljači 1916. godine polazi Ivan u vojsku te je nakon časničkog tečaja poslan na talijansku bojišnicu gdje ostaje do konca rata. Po završetku rata vraća se u Beč na studij i studira ono što je odavno želio: književnost, romanistiku i germanistiku. Dobivši stipendiju 1920. godine odlazi u Pariz gdje kroz dvije godine nastavlja studij književnosti na Sorbonni i Katoličkom institutu.
Nakon završenog studija vraća se 1922. godine u domovinu te dobiva posao kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1923. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranivši disertaciju pod nazivom Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas.
Umro je u Zagrebu 10. svibnja 1928. godine. Papa Ivan Pavao II. na svečanoj je misi na Petrićevcu u Banjoj Luci, 22. lipnja, proglasio blaženim slugu Božjega Ivana Merza.
O njegovu životu i razmišljanjima pregršt informacija do danas je sačuvano zahvaljujući njegovu dnevniku, koji obuhvaća 20 svezaka. Zanimljivo je kako je dnevnik počeo pisati na poticaj svoga profesora dr. Ljubomira Marakovića u osmom razredu realke u Banjoj Luci. Podsjetimo, Ljubomir Maraković bio je vrlo utjecajan književni i kazališni kritičar te jedan od prvih filmskih kritičara u razdoblju između dva rata. Zagovarao je književnost kršćanskog katoličkog nadahnuća i isticao vrijednost katoličkih pisaca, a bio je i jedan od osnivača Hrvatskog katoličkog pokreta. Njegova osobna biblioteka čuva se u Biskupijskoj knjžnici Varaždin.
Veza između učenika Ivana Merza i učitelja Ljubomira Marakovića postala je snažna, prijateljska i dugotrajna. Maraković je prepoznao u Merzu plemenitu ćud i umjetničku nadarenost te se mnogo s njime družio, razgovarao, davao mu knjige iz svjetske i domaće književnosti. U Hrvatskoj Prosvjeti 1938. godine Maraković je govoreći o Merzu objavio: „Kod Ivana sve do pred kraj realke nije bio uopće probuđen smisao za vjeru i vjerski život. Bio je jedini đak za čitavog mog rada u Banjoj Luci, kojega sam u 5. razredu morao kod inspekcije u crkvi opomenuti na dolično vladanje jer je poslije Pretvorbe držao ruke na leđima.“ No Marakovićev dosljedan život po vjeri i prijateljska otvorenost interesima i problemima svojih učenika na Merza su snažno djelovali te je u 27. godini za njega zapisao: „Katolik-svjetovnjak spasio me za vječnost.“ Merz na više mjesta vrlo lijepo piše o svome profesoru kojega zove jednostvano Ljuba ili Ljubo: „Prekjučer sam dobio Ljubino pismo. Izvanredno me veselilo. Kad sam ga čitao, kao da sam ga pred sobom vidio, njega mila, uvijek oduševljena.Takvi nam ljudi nedostaju, jer oni vjeruju u boljitak, oni u svemu (lijepom) uživaju, za sve se (dobro) oduševljavaju. On nije hladni i učeni analizator, neo čovjek pun Boga, bar teži da bude takav.“ (iz Dnevnika, Beč, 18. lipnja 1915.)
Biskupijska knjižnica Varaždin posjeduje građu koja može poslužiti za bolje upoznavanje lika i djela Ivana Merza (više u našem katalogu), ali posebice je ponosna na relikvije Ivana Merza koje čuva u Zbirci Ljubomira Marakovića. Točnije radi se o dvjema knjigama s potpisom Ivana Merza. Prva knjiga izdana je 1919. godine u Parizu. Knjiga nosi naslov Chez les Yougoslaves il ya trente-deux ans (u prijevodu S Jugoslavenima prije 32 godine), a autor je grof Begouen, tj. Napoléon-Henri Begouën, koji je krajem 19. st., točnije 1887. - 1888. putovao našim prostorima, družio se s biskupom Strossmayerom te se zainteresirao za južnoslovensko pitanje zagovarajući nacionalne težnje Hrvata unutar Austro-Ugarske monarhije. Na preliminarnim stranicama ove knjige nalazi se potpis današnjeg blaženika Ivana Merza. Za pretpostaviti je kako je Merz tu knjižicu kupio u Parizu dok je ondje studirao od 1920. do 1922. god, a onda je poklonio (ili možda posudio) svome prijatelju Marakoviću te je takvom ostala sačuvana u Marakovićevoj osobnoj biblioteci.
Druga knjiga nosi naslov Ti i ona: namijenjeno zrelijoj muškoj omladini. Knjigu je priredio Ivan Merz, a izdana je u Zagrebu 1926. godine. Riječ je o knjizi u kojoj se Merz bavi proučavanjem suvremenih moralnih problema s ciljem da kod mladića stvori ispravno shvaćanje predbračnog života i samog kršćanskog života u braku. Na glavnoj naslovnoj strani vidljiva je sačuvana posveta Ljubomiru Marakoviću: „Ljubi Marakoviću u znak zahvalnosti i ljubavi. Hans (18. X. '26.)"
Irena Gotal
